25 srp. EMOCIJE (i što sad s njima?)

Kada smo bili mali govorili su nam da budemo hrabri kada se bojimo, da ne vičemo u kafićima, restoranima i dućanima jer se to ne radi, trudili su se da prestanemo plakati i govorili nam da će proći, a u školama su nas učili da se autoritetima ne smijemo suprotstavljati.

Prvi dio života nesumnjivo nas je obilježio u smislu učenja što je dobro, a što ne, što smijemo, a što se nikako ne radi i koji dijelovi nas su prihvatljivi, prihvaćeni i dozvoljeni u javnosti, a koje trebamo sakriti, odbaciti, ili tiho držati za sebe.

Iako je svima nama zajedničko da se trudimo biti sretni, farsa o tome da postoje pozitivne i negativne emocije ukorijenila se toliko duboko u našu kulturu da postoji cijeli dijapazon emocija za koje postoje zapisi u nama da u nedozvoljene, neprihvatljive i da nam je život lakši, ljepši i ispunjeniji ako ih nema.

Apsolutno svaka od emocija ima svoju funkciju, to jest postoje razlozi zašto ih imamo. Isto tako, postoje i načini kako se emocije prikazuju u našem životu kada mi imamo njih umjesto da one imaju nas. Strah, ljutnja, tuga i radost, ali i sve njihove nijanse koje do izražaja dolaze u različitim manifestacijama, neizostavne su za rast svakoga od nas u odraslu i zrelu osobu:

Slično kao i kod životinja, osjećanje straha može u našem tijelu izazvati tri moguće reakcije; borbu, bijeg i zamrzavanje. Dok nas prve dvije reakcije stavljaju u određenu poziciju moći nad vlastitim životom, treća je ona koja nas lišava osjećaja vlastite snage i sigurnosti. Međutim, kada smo upoznati sa vlastitim strahom, zamrzavanje se ne pojavljuje ili je pak vremenski period u kojemu dolazimo reakcije vrlo kratak. Kada smo upoznati sa svojim strahom, on nam omogućava da budemo budni i prisutni u svome životu. On nam omogućava sa smo spremni na reakciju u bilo kojem trenutku i bilo kojoj situaciji.

Ljutnja je pak vrlo često poistovjećena s nasiljem, eksplozivnim ispadima i prelaskom tuđih granica. Uistinu, ljutnja koja nije upoznata i kojom unutar samih sebe ne vladamo može imati razorne posljedice za drugog, ali i za nas. Međutim, ljutnja koju posjedujemo je, baš kao i strah, neizostavna riznica za bogat, čvrst i ispunjen život. Upoznata ljutnja koja može biti izražena bez prelaženja granica stvara nam kapacitet za stajanje iza samih sebe, za postavljanje vlastitih granica, daje nam osjećaj snage i sigurnosti i samim time daje nam i vlastiti integritet.

Negativno shvaćanje tuge nosi sa sobom stigmu slabosti. Potiskivanje tuge ili pak prevelika identifikacija s njom zasigurno sa sobom donosi i neželjena stanja poput depresije, velike sklonosti dramatizaciji i samosažaljenje. Za razliku od ljutnje, koja kad je prenaglašena odlazi na drugoga, nemogućnost nošenja s tugom dovodi na preljevanje ili urušavanje nas samih. Ipak, kada smo svijesni svoje tuge i ne borimo se protiv nje, nego joj dopuštamo da kroz nas protekne, ona nam otvara kapacitet za prepuštanje i povjerenje bilo prema nama samima, prema drugome ili prema životu općenito.

Ako je sve dobro i sretan sam, mora da će se nešto loše dogoditi. Ova misao sigurno je većini nas barem jednom u životu prošla umom. Ukoliko nismo dovoljno upoznati s emocijom radosti, onda uistinu i promatramo život kroz naočale onoga što nam nedostaje naspram onoga što već imamo. Za radost, baš kao i za ostale emocije, potrebno je graditi vlastiti kapacitet kako bismo ju mogli nositi u njezinim različitim oblicima, od onih ekstatičnih, pa sve do mirnih, ali duboko ispunjujućih trenutaka. Radost u nama otvara prostor zahvalnosti i senzibilnosti prema onome što nas okružuje, ali za nju vrijedi kao i za ostale emocije – ukoliko ju pokušavamo zadržati, umjesto da joj dozvolimo da protekne kroz nas, pretvorit će se u nešto što će prije izazvati osjećaj frustracije, nego ugode.

Stoga naša zadaća nije biti uvijek sretan i nemati određene emocije, nego biti u stanju (neki put više, a neki put manje) strpljivo prisutan sa svakom od njih kada se pojavi i dozvoliti joj da protekne, bilo kroz naše tijelo, srce ili um. Same emocije nisu te koje u nama stvaraju osjećaj ugode ili neugode – za te osjećaje odgovarna je naša spremnost da ih propustimo ili se borimo protiv njih. Na kraju, na pitanje što sad s njima jedini odgovor je dozvoliti, upoznati i prisvojiti. Jer, niti jedno stanje ne može trajati zauvijek, a svako od njih pojavljuje se upravo kako bi nas naučilo nešto o nama samima.