Iako su danas terapijski pravci već uvelike prošireni, terapija još uvijek društveno nosi stigmu da to znači da ‘nešto s nama ne valja’. Možda bi, kada bismo svi bili u stanju priznati da postoje stvari koje ne valjaju i društvo u kojem živimo bi bilo drugačije.

U posljednjih desetak godina zapadnim svijetom proširio se velik broj različitih tjelesno-duhovnih praksi koje se tiču osobnog razvoja. Iako su počeci krenuli mnogo ranije, nagli porast ovih sadržaja pokazuje na jedno: u našem suvremenom svijetu, u tipu života koji živimo potrebno je naučiti stvari koje nismo učili u školi kako bi se snašli, pronašli i živjeli ispunjen, smislen i sretan život.

Razlozi za to su mnogi, a kada pogledamo većinu praksi koje se šire možemo vidjeti da postoje dva zajednička nazivnika: jedan od njih obuhvaća rascjep između psihe i tijela, dva aspekta ljudskog postojanja koji su u zapadnoj kulturi odvojeni više nego u bilo kojoj drugoj, a gdje je naglasak na racionalno i umno, industrijalizacija i stvaranje tabua na tijelo u povijesnom smislu odigrali veliku ulogu. Drugi rascjep koji je često prisutan je onaj unutar same psihe. On se pak tiče različitih životnih iskustava, vlastitih emocija, impulsa i potreba koje zbog nedostatka alata potiskujemo i ne živimo.
I jedno i drugo spomenuto mjesto, ako ga ne posjetimo i ne posjećujemo redovno, dovode do različitih stanja koja nas stisnu, zatvore, povuku iz odnosa i života koji živimo, a često stvaraju osjećaj da s nama ili svijetom nešto nije u redu, i da ne živimo život kako želimo.

Tijelo kao putokaz

I dok neuroznanost pronalazi dokaze za učinak tjelesno-duhovnih praksi, one već godinama stvaraju prostor podrške svakodnevnom životu. Jedna od takvih praksi je integrativna tjelesno orijentirana terapija. Iako su danas terapijski pravci već uvelike prošireni, terapija još uvijek društveno nosi stigmu da to znači da “nešto s nama ne valja”. Možda bi, kada bismo svi bili u stanju priznati da postoje stvari koje ne valjaju i društvo u kojem živimo bi bilo drugačije.

Možda bi tada naglasak bio na tome kako smo, a ne što bismo trebali postići, i znali bismo vidjeti što već sada imamo umjesto da se fokusiramo samo na što sutra nemamo.

A kamo li kada bi svatko od nas bio voljan otpakirati s pažnjom i znatiželjom samoga sebe, ne zato da se okrivi ili osudi, nego da se suoči s tim što nije uvijek nužno ugodno, stvori u sebi prostor da to izrazi, osjeti uzroke, zacijeli tamo gdje treba i bira za sebe drugačije. Upravo to je jedna od funkcija terapije – da otkrijemo put kako da se osjećati ugodu u sebi i sa sobom, zadovoljstvo, opuštenost i užitak u životu koji imamo.

S druge strane, svi mi odrasli donekle znamo kako bi htjeli da bude, a zašto ne možemo do toga doći često nije stvar razumijevanja. Uzroci naših osjećaja, obrazaca ponašanja, načina na koji funkcioniramo, kako se stežemo, širimo, kada se prepuštamo, a kada se “ne damo” utkani su duboko u naše tijelo i psihu. I kada stavljamo pažnju na tijelo, na fizičku manifestaciju osjećaja, kada im krenemo davati vlastitu pažnju, dah i prostor ekspresije bilo kroz pokret ili kroz glas, otvaramo prostor za otpakiravanje prošlih iskustava koja se skupljena u našim mišićima, stanicama, u našem srcu i u podsvjesnom očekivanju da svijet funkcionira unutar poznatih okvira iskustava koje smo imali.

Plesna praksa Movement Medicine

Uz tjelesno orijentiranu terapiju ovakvo “otpakiravanje” i podršku daju i mnoge meditativne plesne prakse, a jedna od njih je i Movement Medicine. Ova plesna praksa uz korištenje tijela kao putokaza također koristi i metode različitih domorodačkih kultura diljem svijeta. Zašto? Jer se zapadno društvo u posljednjih petstotinjak godina odvojilo od tradicija zajedničkih cijelom ljudskom rodu.

I dok se dio populacije trudi imati “izvantjelesna iskustva”, ova praksa počiva na ideji da veliki dio zapadnog društva ionako živi većinom izvan tijela. Svjesnost o vlastitoj tjelesnosti, mogućnost praćenja senzacija u tijelu, život iz mjesta osjetljivosti i osjetilnosti i međusobne povezanosti unutar zajednice i prirode u kojoj živimo samo su neke od smjernica ove prakse.

Plesati kada smo sretni, kada smo tužni, ljuti ili u strahu, plesati predano satima u komadu kada tražimo unutarnje vodstvo za sljedeće korake, plesati da osjetimo, sebe i druge i život oko nas i plesati da dozvolimo da je duhovnost vrlo konkretna i materijalna, da se nalazi u svakome od nas i da se odnosi na našu pažnju i namjeru našeg djelovanja, to je ono što smo kao kultura zaboravili.

A jednom kada se krenemo podsjećati, kada otvorimo vrata u kojima osjećaj samog sebe nije apstraktan pojam nego utjelovljeno iskustvo, tek tada se otvaramo da dobijemo ono za čime svi čeznemo – da volimo i da smo voljeni, da smo mirni i ispunjeni. I ne samo da to znamo, nego da to dišemo.