“Odakle nam ta luda ideja da ako želimo da dijete bude dobro, prvo ga moramo natjerati da se osjeća loše?”

– Jane Nelson

U svim kulturama svijeta, roditelji se oduvijek pitaju kako svoje dijete usmjeriti prema ponašanjima koja će zadovoljiti dijete, a istodobno biti prihvatljivo okolini koja ga okružuje. U srcima roditelja, iz mog iskustva, uvijek je ista želja, a to je da dijete bude sretno u svijetu u kojem živi. Međutim, način na koji to činimo često je bitniji od naših dobrih namjera.

Da bismo mogli razumjeti u kojem trenutku klinci zaista poslušaju kada ih opominjete (napomena: taj trenutak je rijetko onda kada vičete; to djeca čuju neko vrijeme dok se ne naviknu na galamu, a onda morate pojačavati decibele vikanja), potrebno je ići u vaša dječja iskustva. Evo zašto…

Kako je biti dijete?

Kao roditelji i odgajatelji često se ponosimo i oslanjamo na svoju zrelost i odraslost, ali zaboravljamo da je ta odraslost građena od puno osobnih dječjih iskustava. Iako većina odraslih kognitivno zaista razumije uzroke i posljedice ponašanja svoje djece, ono gdje zapinjemo je iskustveni dio.

Mi odrasli smo često zbog obaveza i svakodnevnih odgovornosti zaista zaboravili kako je biti u tijelu i umu nezrelog djeteta. To nas dovodi do očekivanja da naša djeca trebaju razumski pristupati životu i pogreškama, promišljati budućnost i posljedice svojih akcija, a zaboravljamo da njihov um i tijelo nije toliko zrelo koliko bismo mi htjeli.

Iz mog iskustva, način kako podržavamo dijete da uči iz svojih grešaka i teških trenutaka odraz je toga kako sami sebe podržavamo kada je nama teško.

Način kako kažnjavamo dijete često je zrcalo kako kažnjavamo sami sebe u teškim trenucima. Upravo zato je jako važno kako pristupamo greškama koje djeca rade jer je promatranje nas način kako oni uče nositi se s vlastitim greškama i teškoćama.

Kazne i najčešće greške

Većina nas pribjegava nekim od sljedećih tipova kazni, koje sa sobom donose i neželjene posljedice:

• Kaznu definiramo kao zadavanje nečeg neugodnog ili oduzimanje nečeg ugodnog; funkcija je da makne loše ponašanje, da dijete nauči. Problem je što većina djece nauči svim strategijama izbjegavati kaznu, a ne ono što želimo da nauče.
• Kazne vikanjem iIi lupanjem: Kada vičemo gubimo kontrolu nad situacijom i povjerenje, dijete odlazi u obranu sa svom biologijom koja to prati, a ako nakon toga još zadamo kaznu problem je zapravo izbjegnut – i vi i vaše dijete ste u dječjem, u toj situaciji nema odraslog.
• Prejake kazne: jer smo ljuti, jer ne znamo dovoljno o  dječjem razvoju, jer očekujemo da će samo od sebe shvatiti što treba jer je pametno, jer nas je strah da će zastraniti s ovakvim ponašanjem.
• Kazne koje dajemo da bismo se osvetili kad smo ljuti: iz vida se u tom trenu gubi ideja koja je funkcija kazne, dajemo je da bismo povrijedili, dijete uči da je ok povrijediti kad je ljuto.
• Kazne koje dajemo kad smo bespomoćni: učimo ih da autoritet ne zna što bi s njima, da je nesiguran i da mu se ne može vjerovati, učite ih da ste slabi. Posljedica – neće vas tražiti za pomoć ili će stalno tražiti za pomoć čak i kad ne treba.

Nagrade i greške

Nagrade također mogu imati svoje skrivene zamke:

• Nagrađujemo ih za nešto što je njihova obaveza kao učenje u školi – učimo ih da to nije nešto što je sasvim njihovo, nama je više stalo no njima pa nagrađujemo petice.
• Nagrađujemo ih isključivo materijalno – učimo ih da ljubav i pažnja idu kroz novac.

Što možete učiniti?

• Ako im želite nešto pokloniti, učinite to bez ucjena i uvjeta.
• Poklonite jer vi želite dati – učite ih da lako daju i ne traže ništa zauzvrat.
• Nagrade funkcioniraju nakon stresnih situacija (zubar, cijepljenje, stresan test – uz pitanje kako je prošlo dozvolite zajedničko opuštanje – više će vam reći).
• Ako ne želite da vaše dijete nešto ne čini, jasno to tražite.
• Nemojte ih manipulirati objašnjenjem da je [nešto bolno] za njihovo dobro.
• Oduzmite, a onda budite prisutni i vidite kako im možete pomoći jer se sami vjerojatno ne znaju izraziti – tek uče. Dozvolite im da budu ljuti iako nećete popustiti njihovom zahtjevu.
• Budite iskreni prema sebi i znajte kad ste pogriješili: ni vi ne biste voljeli da vas se kažnjava deranjem i lupanjem jer ste pogriješili.
• Ne bježite iz kontakta zbog vlastite krivnje – ”ne znam što ću s tobom” je vaša dječja bespomoćnost.
• Kada puno kažnjavate, tj. ako vam je naglasak na tome, shvatite da i oni žele vas kazniti.

Ne postoje lagana rješenja, ali kroz vrijeme i uz strpljenje, iskrenost i izgradnju svijesti o vlastitim postupcima možete ostvariti bolju komunikaciju sa svojim djetetom, te mu pomoći u odrastanju na konstruktivan način.