U našoj kulturi majčinstvo je često dočekano s veseljem, osjećajem ispunjenja i zadovoljstva. No, skrivena strana ovog pozitivnog očekivanja je podupiranje dominantnog zapadno kulturološkog mita da su žene po prirodi majke te da od trenutka rođenja svog djeteta očekuju od sebe (više ili manje svjesno) da budu “savršene majke” i da budu “sveznajuće majke”. Teška strana majčinstva tako ostaje u sjeni i paradoksalno rezervirana za hranjenje industrije odgoja kroz slušanje i čitanje brojnih stručnjaka i praćenje savjeta.
Želja da budemo bolje odgojiteljice da čitamo i obrazujemo se sama po sebi nije loša, ali samo pod uvjetom da ne hrani sve više rastući perfekcionistički model u kojem skrivamo stvarnost kontakta majke i djeteta, sa svim što taj kontak nosi. Svaka majka će biti drugačija i to je sasvim u redu. Kakva majka želim biti i što mogu s lakoćom dati svom djetetu, a gdje trebam pomoć i podršku, upravo je središnje pitanje gdje je svaka majka za sebe u potrazi za odgovorom.
Dijete ne treba savršenu, blaziranu, lažno nasmijanu majku, dijete treba živu ljudsku osobu koja ga vidi, razumije, ima strpljenja ali u granicama, može reći ne i brine se za svoje potrebe. Rastegnute između posla, dnevnih kućanskih obaveza, partnera i djeteta, majke često nemaju ni minute stati i vidjeti kako je njima samima. Što njima treba i kakav dan one zapravo žele i trebaju. Kako se ne stignu pobrinuti za sebe, tako im izmakne i intuitivno znanje kako da osjete i razumiju svoje dijete.